Napisao/la  2021-12-14

I NAJKRAĆA UTRKA ZAPOČINJE PRVIM TEŠKIM TRENINGOM !

(0 glasova)

Godinama pratim kolege oko sebe, pa i kolegu iz vlastitog kućanstva (mm), kako neumorno trče, nakon posla i različitih smjena odlaze na treninge, odvajaju vikende i slobodne dane za sudjelovanje na utrkama i divim im se izdaleka.

U Policijskoj upravi istarskoj imamo popriličan broj kolegica i kolega koje trče, ali i onih sjajnih kolegica i kolega koje svojom upornošću postižu rezultate – kapa do poda. Osim povremenog pratitelja na tim putovanjima sa ulogom čuvanja ruksaka i opreme, do nedavno sam mislila kako ja nikada neću uspjeti odraditi niti jedan trening, a kamoli neku manju utrku. Uvijek su tu mala djeca, posao, kućanstvo, neimanje baka-djeda servisa, pas,….razna „opravdanja“ i „nedostatak“ vremena – sve do ovog rujna kada su mi suprug i sin svečano objavili da su me prijavili na pulsku x-icu, noćnu utrku centrom Pule na dužinu od 5 kilometara.

               Kao velika podrška u pripremi dečki su sa mnom otišli u nabavku tenisica i opreme i više nije bilo opravdanja. Za glavnog kućnog trenera imenovan je moj 12-godišnji sin koji inače trenira nogomet i povremeno trčkara, a supruga sam zamolila da niti ne gleda moje treninge jer se ipak radi o „starom“ prekaljenom maratoncu sa tisućama i tisućama kilometara u nogama. Tako su krenuli moji prvi trkački koraci u šumici pored zgrade, na još uvijek ljetnih +35, kako se ne bi osramotila i došla zadnja na x-ici. Sin je svaki prijeđeni krug nagradio pljeskom, bez obzira što je užasno spor tempo, vodio zagrijavanja, istezanja, „povukao“ me da završim još taj zadnji kilometar kada je trebalo i shvatila sam da sve više na kraju treninga osjećam unutarnje zadovoljstvo zbog rušenja svojih mentalnih prepreka i barijera. Moj cilj na utrci je bio ne doći zadnja i ne hodati što sam i ostvarila. Noćno trčanje predivnim antičkim ulicama Pule, pljesak podrške prolaznika, djece, trkača u mirovini i brojnih građana je doživljaj koji ću sa guštom pamtiti. Zajedno trče djeca, poluprofesionalci, potpuni amateri, početnici kojima je ovo prva utrka u životu je trenutak koji opravdao sve moje neuspjele treninge, znoj i upalice u nogama. Znam da nastavak slijedi.
              

               Kao šlag na torti kolegica iz glasnogovorništva, također članica IPA-e koja neumorno trenira i trči, me informira kako bi htjeli organizirati utrku u čast kolegi iz Policijske postaje Pula – Pola, koji je prije tri godine poginuo na putu prema poslu. Svojevremeno sam radila sa njegovim stricem, također policijskim službenikom, a njegov otac, kolega u mirovini, je naš neumorni trkač. Spremno se uključujem u organizacijski odbor i još jednom svjedočim kako su trkačice i trkači jedan poseban svijet sretnih i zadovoljnih osoba koji pomažu jedni drugima u ovako zahtjevnom poslu. Naravno da se na utrku prijavljujem kao IPA sudionik, jer ne trčim za neki klub, a napisati ono ind (individualac) mi nije bila opcija.

               Trenutno traje Zimska atletska liga u Istri, utrke u raznim gradovima dužine oko 6 km (+/- 1 km) i uspijevam i dalje trčati sa svojim „trenerom“ kojem u prvih 100 m utrke vidim samo džonove tenisica i nestaje, ali me na kraju utrke dočeka sa toplim čajem ili nekom slasticom, no nema veze.

               Nadam se da ću ponukati još neku članicu IPA-e da krene trčkarati, jer zaista se ovime može baviti svatko, bez obzira na godine, posao i smjene, godišnje doba, obveze doma. Uzmu se tenisice, istrči van, odradi trening u pola sata, 40 minuta u vrijeme kada se ima toliko slobodnog vremena, a osjećaj je neopisiv. Još kada je sa vama poseban „trener“ doživljaj je potpun!

Pročitano 245 puta

socialshare

share on facebook share on linkedin share on pinterest share on youtube share on twitter share on tumblr share on soceity6

ipa istra

SERVO PER AMIKECO

Pridružite se

Ako još niste član IPA, ovo je idealna prigoda. Stupite u kontakt s nama i postanite član.

Pridruži se