U Policijskoj upravi istarskoj imamo popriličan broj kolegica i kolega koje trče, ali i onih sjajnih kolegica i kolega koje svojom upornošću postižu rezultate – kapa do poda. Osim povremenog pratitelja na tim putovanjima sa ulogom čuvanja ruksaka i opreme, do nedavno sam mislila kako ja nikada neću uspjeti odraditi niti jedan trening, a kamoli neku manju utrku. Uvijek su tu mala djeca, posao, kućanstvo, neimanje baka-djeda servisa, pas,….razna „opravdanja“ i „nedostatak“ vremena – sve do ovog rujna kada su mi suprug i sin svečano objavili da su me prijavili na pulsku x-icu, noćnu utrku centrom Pule na dužinu od 5 kilometara.
Kao velika podrška u pripremi dečki su sa mnom otišli u nabavku tenisica i opreme i više nije bilo opravdanja. Za glavnog kućnog trenera imenovan je moj 12-godišnji sin koji inače trenira nogomet i povremeno trčkara, a supruga sam zamolila da niti ne gleda moje treninge jer se ipak radi o „starom“ prekaljenom maratoncu sa tisućama i tisućama kilometara u nogama. Tako su krenuli moji prvi trkački koraci u šumici pored zgrade, na još uvijek ljetnih +35, kako se ne bi osramotila i došla zadnja na x-ici. Sin je svaki prijeđeni krug nagradio pljeskom, bez obzira što je užasno spor tempo, vodio zagrijavanja, istezanja, „povukao“ me da završim još taj zadnji kilometar kada je trebalo i shvatila sam da sve više na kraju treninga osjećam unutarnje zadovoljstvo zbog rušenja svojih mentalnih prepreka i barijera. Moj cilj na utrci je bio ne doći zadnja i ne hodati što sam i ostvarila. Noćno trčanje predivnim antičkim ulicama Pule, pljesak podrške prolaznika, djece, trkača u mirovini i brojnih građana je doživljaj koji ću sa guštom pamtiti. Zajedno trče djeca, poluprofesionalci, potpuni amateri, početnici kojima je ovo prva utrka u životu je trenutak koji opravdao sve moje neuspjele treninge, znoj i upalice u nogama. Znam da nastavak slijedi.
Kao šlag na torti kolegica iz glasnogovorništva, također članica IPA-e koja neumorno trenira i trči, me informira kako bi htjeli organizirati utrku u čast kolegi iz Policijske postaje Pula – Pola, koji je prije tri godine poginuo na putu prema poslu. Svojevremeno sam radila sa njegovim stricem, također policijskim službenikom, a njegov otac, kolega u mirovini, je naš neumorni trkač. Spremno se uključujem u organizacijski odbor i još jednom svjedočim kako su trkačice i trkači jedan poseban svijet sretnih i zadovoljnih osoba koji pomažu jedni drugima u ovako zahtjevnom poslu. Naravno da se na utrku prijavljujem kao IPA sudionik, jer ne trčim za neki klub, a napisati ono ind (individualac) mi nije bila opcija.
Trenutno traje Zimska atletska liga u Istri, utrke u raznim gradovima dužine oko 6 km (+/- 1 km) i uspijevam i dalje trčati sa svojim „trenerom“ kojem u prvih 100 m utrke vidim samo džonove tenisica i nestaje, ali me na kraju utrke dočeka sa toplim čajem ili nekom slasticom, no nema veze.
Nadam se da ću ponukati još neku članicu IPA-e da krene trčkarati, jer zaista se ovime može baviti svatko, bez obzira na godine, posao i smjene, godišnje doba, obveze doma. Uzmu se tenisice, istrči van, odradi trening u pola sata, 40 minuta u vrijeme kada se ima toliko slobodnog vremena, a osjećaj je neopisiv. Još kada je sa vama poseban „trener“ doživljaj je potpun!
